
U XIX vijeku, u Dobošnici radi mala konfesionalna škola (mekteb) pri vjerskoj ustanovi-džamiji, i daje početne, uglavnom, vjerske pouke. Otuda je pismenost, mada cijenjena, bila rijetka i to kod nekih muških osoba mahom samouka, dok je žensko stanovništvo bilo nepismeno. Između dva rata mali broj djece išao je u školu u Lukavcu.
Organizovanije i masovnije obrazovanje počelo je 1939. godine poslije izgradnje škole u Dobošnici, ali kontinuitet nije ostvaren, jer je početkom rata škola prestala sa radom. Te, školske 1939/40.godine upisano je oko pedesetero muške djece koje je učio Ruždija Avdić, učitelj. Bez obzira na potrebe za školavanjem, zbog tvrdoglavog izbjegavanja upisa djece koje je odraz konzervativne svijesti, veći broj mališana nije upisan kao ni jedna djevojčica. Rat je, nažalost, i upisane dječake đake omeo da završe školu.
Poslije oslobođenja Dobošnice školi će ponovo biti povraćena njena svrha, samo, ovaj put, sa drugačijim odnosom prema obrazovanju i vaspitanju i jednim do tada nepoznatim elanom. Poslije odlaska partizanske bolnice, koja je u Januaru 1945. godine bila samještena u prostorijama škole u Dobošnici, pozadinski radnici-aktivisti i učiteljica Ajša Berbić (tih dana u Dobošnici radila kao bolničarka u partizanskoj bolnici), počinje preipreme za početak rada škole, da bi u martu 1945. godine formirali odjeljenje od oko 30 učenika. Tih tridesetak učenika s učiteljicom Ajšom Berbić započinju u Dobošnici razvoj obrazovanja i vaspitanja.
Sve više učenika pahađat će školu a obrazovanje će afirmirati i druge oblike.
Ekspanzija redovnog školovanja počinje već školske 1947/48. godine kada školu pohađa 197 učenika, a od toga 38 djevojčica. Narastanje cjelokupnih društvenih odnosa pratilo je i narastanje obrazovanja i vaspitanja, koje postaje permanentan oblik u preobražaju društva. Tako će škola u Dobošnici 1951/52. godine prerasti u šestorazrednu a 1954/55. godine u osmorazrednu, da bi 1958. godine izašla prva generacija učenika osmogodišnje škole. Pored učenika iz ove mjesne zajednice školu pohađaju i učenici iz okolnih sela: Kruševica, Berkovica, Dobošnica Srednja, Dobošnica Gornja, Sižja, Krtova i Gnojnica, što uveliko nameće problem smještaja učenika i nastavnika. Da bi se koliko-toliko ublažio ovaj problem, ove 1958. godine, izvšena je adaptacija Zadružnog doma koje su pretvorene u učionice. Učitelji i nastavnici, koji su u Dobošnici došli iz svih krajeva stare Jugoslavije, mada su radili u teškim uslovima i bili smješteni u malim i nehigijenskim prostorijama, uglavnom u privatnom smještaju, radili su sa puno entuzijazma i savjesno izvršavali zadatke. Aktivnost oko rješavanja ovog problema započeta je u ovoj godini da bi djelimično bio ublažen 1960. godine kada su školi predata na upotrebu četiri stana za prosvjetne radnike.
Za obezbjeđenje boljih uslova uveden je opštinski doprinos koji je namjenski utrošen, i Oktobra 1969. godine u Dobošnici je otvorena nova savremena škola koja ima 14 učionica, fiskulturnu salu, kuhinju i druge prostorije. Te godine ovu školu pohađalo je 658 učenika: dječaka 398 i djevojčica 253, a u područnim školama bilo je upisano 630 učenika.
Do danas ova škola razvijala se u skladu s razvojem materijalne osnove cjelokupnog vaspitno obrazovnog sistema, savlađujući uspješno teškoće u oblastima: materijalne osnove rada, stručnog osposobljavanja kadrova, efikasnog i kvalitetnog ostvarivanja vaspitno-obrazovnih zadataka, te njene društveno-političke uloge koje ostvaruje u ovoj sredini.